Povijest Poličnika

Područje Poličnika naseljeno je još u mlađem kamenom dobu, što nam potvrđuju ostaci iz rimskog perioda kao što je utvrda Gradina.

Ime Poličnik dolazi od naselja i bivše župe Polisane ( Poljišane). Za vrijeme hrvatskih knezova i kraljeva utvrda je obnovljena, a za mletačke uprave bila je u posjedu zadarske plemićke obitelji de Pecehiari. Poličnik se spominje 1331. godine kao Villa di Polisane. Turci su na području Poličnika bili od 1581. godine do 1647. godine kad ga Mlećani zauzeše i spališe. Nakon što  je po završetku Kandijskog rata 1669. godine nastupio mir, staro se kršćansko stanoviništvo vraća i podiže svoju kapelu Sv. Luke koja je bila stara župna crkva.

Briševo je ravnokotarsko selo smješteno kojih 10 km sjeverno od Zadra, između Murvice na istoku i Poljica na zapadu. Na području sela nalazi iz mlađega kamenog doba, na nekoliko lokaliteta ostaci rimskih kamenih građevina. U srednjem vijeku prvi se put spominje u 11. st., i to pod imenom Grusi. To ime sačuvano je sve do naših dana, ali kao naziv stare jezgre sela, gdje je staro mjesno groblje s crkvom Gospe od Ružarija. U novom dijelu sela u prošlom je stoljeću sagrađena druga crkva, posvećena također Gospi od Ružarija. Uz glavnu cestu, nedaleko od starog groblja, 70tih godina 20. st. sagrađeno je novo groblje. 

Dračevac Ninski prvi se put spominje 1327. u jednom dokumentu iz arhiva Sv. Krševana u Zadru. Mjesto je više put kroz povijest, kao i ostala kotarska sela, doživljavalo rušenja i obnove. Jedini svjedok tih burnih zbivanja je crkva sv. Martina na groblju, koja se spominje u ispravi iz godine 1550. O njezinoj trajnosti svjedoče pronalasci iz obnove crkve 1993. Otkrivena su dva mala prozora koja svjedoče da crkva potječe iz 12. st., a imala je polukružnu apsidu koja je srušena u kasnijoj adaptaciji.

Jugoistočno od Poličnika, a zapadno od Zemunika, Suhovare se spominju u dokumentu iz 1070. kao posjed samostana sv. Krševana u Zadru. Svetokrševanskim benediktincima isti posjed potvrđuje papa Celestin III. bulom iz 1195. i herceg Andrija ispravom iz 1198. Još jednom u ime kralja Ludovika Anžuvinca herceg Karlo Drački godine 1358. utvrđuje da Suhovare "sa svim svojim ljudima, jobagionima i svojim pravima koja pripadaju tom selu po posebnom odobrenju katoličkih ugarskih kraljeva" pripadaju opatu, crkvi ili opatiji sv. Krševana. Suhovare su godine 1571. ognjem i mačem zauzeli Turci ali su ih nakon žestokog otpora 1647. morali napustiti i predati Venecijancima, koji spališe utvrdu od koje su ostali samo zidovi. Uskoro se vraćaju prvi stanovnici, koji obnavljaju svoja staništa, podižu malu crkvicu i osnivaju početkom 18. st. župu u kojoj se prvi župnici spominju od godine 1720.

Rupalj, mjesto nedaleko od prometnice Zadar-Posedarje, od Zelenog hrasta prema jugo-istoku. O dugovječnosti naselja govori i župna crkva sv. Nikole. Sagrađena je 1756., obnovljena 1950., potom teško oštećena u Domovinskom ratu te naposljetku obnovljena 1996. Do 2011. Rupalj je administrativno vođen kao dio Islama Latinskog, nakon čega dobiva status naselja u Općini Poličnik.

Poličnik je naselje i općinsko središte u Ravnim kotarima, 16 km sjeveroistočno od Zadra. Na području sela nalazi iz mlađega kamenog doba i brojni ilirski grobni humci. Iz rimskog perioda potječe utvrda (Gradina) kojoj je bio cilj zaštita zadarskog i ninskog distrikta od nadirućih barbara. Utvrda je činila jednu obrambenu cjelinu s onima u Slivnici, Ljubču i Radovinu. Naziv mjesta Poličnik izgleda da je romanskog podrijetla od Polisanum, prema originalnom Polyxenum. Za vrijeme hrvatskih knezova i kraljeva utvrda je obnovljena, a za mletačke uprave bila je u posjedu zadarske plemenitaške obitelji de Pecchiari, nekoć Martinussi, koji su je držali do 1581. kada je zauzeše Turci. Pod Turcima je bila do 1647., kada je Mlečani zauzeše i spališe zajedno sa selom ispod nje, da ne bi ponovo došla pod vlast Turaka. Nakon što je po završetku Kandijskog rata (1669.) nastupio mir, staro se kršćansko stanovništvo vraća i podiže svoju kapelu sv. Luke, koja je bila stara župna crkva, a uz novu, koju podižu u drugoj polovici 17. st. i posvećuju sv. Luki, za koju 1769. nabavljaju dio crkvenog namještaja u srebru od koludrica zadarskog samostana sv. Nikole. 
Naselje Gornji Poličnik nalazi se na Jadranskoj magistrali, istočno od Poličnika prema Posedarju.

Murvica je smještena 8 km sjeveroistočno od Zadra. U srednjem vijeku mjesto pripada zadarskim plemićima i građanima. U mletačko-turskim ratovima jedno od graničnih naselja prema turskim posjedima. Neko vrijeme selo je nosilo ime po srednjovjekovnoj župnoj crkvi sv. Sofije. Pod imenom Murvica spominje se u dokumentima iz 1439. i 1440. Među najstarijim stanovnicima spominju se 1375. Dražoka Filipović, 1381. Dragoslav Damjanov i 1432. Dujam. To je mjesto u 18. st. imalo 280 stanovnika i svi su bili katolici. Također, na tom području se nalazi i Murvica Gornja, naselje u sastavu Općine Poličnik.

Istočno od Poličnika, uz prometnicu prema Posedarju nalazi se naselje Lovinac. U naselju se nalazi crkva sv. Luke ev. obnovljena 1896., u kojoj se nalazi drveni oltar uza zid s kipom sv. Luke, ugrađena kamena škropionica; zvonik-preslica s jednim zvonom. Na samoj prometnici sagrađena je 2000. g. putna kapelica sv. Luke, s kipom.

Naselje Visočane je usko vezano uz župu Visočane koja spada  u red najstarijih u Ravnim kotarima, a spominje se u spisima iz 15. st. (1446.) uz ime župnika Mate Strike. U župi je nekoć postojala religiozna kongregacija, nazvana Brašćina, u crkvi sv. Ante s titulom Duha Svetoga. Sastojala se od 25 svećenika i 8 laika. Na čelu im je bio vikar, koji je imao i svoga kancelara. Bavili su se dobrotvornim radom. Bila je osnovana i potvrđena 1702. Ta mala seoska župa kroz svoju dugu povijest iznjedrila je svojoj Crkvi i hrvatskom narodu 15 svećenika, od toga su dvojica živući, a najpoznatiji od svih bijaše isusovac i profesor, hrvatski književnik i prosvjetitelj Josip Milunović iz godine 1759.  Župa se sastoji od tri zaseoka ili varoši. U naselju se nalazi i župna crkva sv. Ante Padovanskoga przn. koja potječe iz 18. st

Tijekom Domovinskog rata područje općine Poličnik je pretrpjelo velika ratna razaranja. Uništeno je i razoreno preko 70% stambenog fonda, a cjelokupno stanovništvo je bilo protjerano. Početkom 1995. godine krenula je sustavna obnova u organizaciji Ministarstva razvitka i obnove, da bi gotovo u potpunosti bila završena koncem 1999. godine. Oko 95% izbjeglog stanovništva se potom vratilo u svoje obnovljene domove i organiziralo novi život.